Roditelj: „Ovo je Amar, ima 11 godina, bavi se fudbalom, trenira u klubu od 6. godine, i vjerujte, svi kažu da je vanserijski talent. Bio je na raznim kampovima, i svi su rekli da je natprosječan. Međutim, u zadnje vrijeme imam osjećaj da mu fali izdržljivosti. Ugasi se u drugom poluvremenu. Zato bih volio da radite sa njim malo na kondiciji. Također, trener kaže, a vidim to i ja, fali mu mase, mora ojačati gornji dio tijela. Ima super trbušnjake, noge su mu jake, ali fali mu snage u gornjem dijelu tijela, jer mu treba za duel igru. Radi on sklekove i trbušnjake svako jutro, prije škole, ali, eto, fali mu snage. I bilo bi dobro da bude malo brži. Bio je najbrži u generaciji, ali sad je malo usporio. Često ga bole zadnje lože, pa možda je zbog toga. A malo se i pogrbio u zadnje vrijeme. Stalno mu govorim da se ispravi. Inače, ima treninge 4-5 puta sedmično, uglavnom u večernjim satima, pa ide i na individualne fudbalerske treninge 2 puta sedmično, poslije škole. Vikendom ima utakmice. Šta mislite, možete li pomoći?“
PFHSC: „Koliko mjeseci u godini Amar trenira?“
Roditelj: „Kako mislite? Pa trenira tokom cijele godine. Ne prestaje on čak ni kad odemo na more. Ujutro ustanemo i trčimo uz more. Više on može trčati od mene. Trčimo po 45-60 minuta“.
PFHSC: „Vjerujte, od svega što ste naveli, ne znamo odakle da počnemo i koji problem prvi da počnemo rješavati, kako bismo pomogli Amaru“
Ovo je primjer pristupa roditelja, sa kojim se često susrećemo u svom svakodnevnom radu. Iako se očigledno radi o roditelju koji istinski brine o svom djetetu, i želi mu najbolje, ne može se zanemariti činjenica da iz navedenih par rečenica proizilaze brojni problemi. Ukratko, Amar je prerano počeo da se bavi sportom, prerano je počeo da specijalizira samo u jednom sportu, prečesto trenira, previše trenira, pogrešno trenira, predugo trenira ....
Učestalost ovakvih razgovora stvara potrebu da se danas, više nego ikada, u interesu djece i mladih, a u cilju pomoći roditeljima, podsjeti i ukaže na nekoliko bitnih stvari vezanih za bavljenje sportom i optimalan, zdrav razvoj mladih.
Fizička aktivnost – pozitivni efekti
Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (World Health Organization – WHO), naučno je dokazano da, kada su u pitanju djeca uzrasta 5-17 godina, uključenost u fizičke aktivnosti donosi brojne zdravstvene koristi za djecu i omladinu. Pod fizičkom aktivnošću, prema WHO, smatra se igra, sport, svakodnevne aktivnosti, rekreacija, časovi tjelesnog odgoja, planirane sportske aktivnosti u kontekstu porodice, škole ili zajednice. Među najznačajnije koristi ovako široko definisanih “fizičkih aktivnosti” spadaju:
Razvoj zdravih mišićno-koštanih tkiva (kosti, mišići, zglobovi)
Razvoj zdravog kardiovaskularnog sistema (srce i pluća)
Razvoj neuromišićne svjesnosti (motorna kontrola i koordinacija)
Uspostava i održavanje optimalne tjelesne mase
Bolja kontrola simptoma koji ukazuju na moguću anksioznost i depresiju
Pomoć u društvenom razvoju kroz prilike za izražavanje ličnih potreba, izgradnju samopouzdanja, društvenu interakciju i integraciju.
U tom smislu, WHO preporučuje da djeca uzrasta 5-17 godina sudjeluju u najmanje 60 minuta fizičkih aktivnosti srednjeg ili visokog intenziteta. Većina tih aktivnosti treba da bude aerobnog tipa. Aktivnosti većeg intenziteta, uključujući i one koje su usmjerene na jačanje mišića i kostiju, trebaju se praktikovati najmanje 3 puta sedmično.
Zaključak koji iz proizilazi iz stavova WHO-a je jednostavan, teoretski posmatrano, bavljenje sportom je zdravo za djecu i omladinu. Stoga ne iznenađuje činjenica da roditelji, kada god su u prilici, upisuju svoju djecu u sportske aktivnosti, čak i u uzrastu od 4 ili 5 godina. Međutim, u želji da svojoj djeci pruže maksimalnu podršku u sportu, nerijetko se dešava da djeca treniraju prečesto (frekvencija treninga na sedmičnom nivou), previše (ukupni broj sati treninga na sedmičnom nivou), u pogrešno doba dana (u večernjim satima, kada klubovi mogu dobiti termine u sportskim dvoranama), fokusirajući se samo na jedan sport (rana specijalizacija), dugoročno, negativno utječući na optimalni razvoj djeteta.
(Negativni) Efekti rane specijalizacije u sportu
Brojna naučna istraživanja u posljednjih nekoliko godina ukazuju na probleme koje sa sobom donosi rana specijalizacija u sportu. Pod specijalizacijom u sportu ima se podrazumijevati kao intenzivno bavljenje jednim sportom, tokom cijele godine (odnosno u trajanju dužem od 8 mjeseci godišnje), a smatra se da je specijalizacija „rana“, ukoliko se radi o djeci mlađoj od 12 godina. Činjenice koje je važno zapamtiti kada je u pitanju rana specijalizacija, a koje su potvrđene kroz brojna naučna istraživanja, su:
Ne postoje dokazi o tome da rana specijalizacija dovodi do vrhunskih rezultata u sportskoj karijeri odraslih osoba (osim u slučaju ritmičke gimnastike).
Djeca koja su izložena ranoj specijalizaciji u sportu se češće povrjeđuju usljed „zamora materijala“ (bez obzira na pol, godine i ukupan broj sati treninga). Najčešće se povrjeđuju koljeno, rame, i skočni zglob
Djeca koja su izložena ranoj specijalizaciji u sportu imaju slabiju predstavu o zdravlju
Djeca koja su izložena ranoj specijalizaciji u sportu ranije napuštaju sport
Djeca koja su izložena ranoj specijalizaciji u sportu smatraju sport manje zabavnim
Djeca koja su izložena ranoj specijalizaciji u sportu imaju probleme sa zadovoljavanjem tzv. psiholoških potreba, što može biti prediktor nekih mentalnih oboljenja u kasnijem životu.
Preporuke za roditelje i trenere
Imajući u vidu sve navedeno, predstavnici ACSEP-a (Australasian College of Sport and Exercise Physicians) su definisali jednostavne i jasne preporuke, kako za roditelje, tako i za trenere i sve one koji su na bilo koji način uključeni u organizaciju sportskih i drugih fizičkih aktivnosti za djecu i omladinu. Ukratko, radi se o slijedećim preporukama:
Svaki put kada se ukaže prilika, treba raditi na podizanju svijesti roditelja, trenera, sportista i sportskih udruženja, o povećanim rizicima koje za mladu osobu donosi rana specijalizacija u sportu
Djecu mlađu od 12 godina treba poticati na sudjelovanje u širokom spektru fizičkih aktivnosti, kako organizovanih (sport) tako i neformalnih (slobodna igra), kako bi povećali pozitivne efekte za svoje zdravlje
Djeca koja se žele baviti samo jednim sportom, trebaju odgoditi specijalizaciju dok ne navrše 12 godina, ili čak do adolescencije. Spremnost djeteta da specijalizira u jednom sportu ne zavisi samo od fizičke zrelosti. Socijalna i psihološka zrelost su također potrebne za uspješnu specijalizaciju u sportu
U cilju umanjenja broja i težine povreda djece, oni koji imaju kontrolu nad kreiranjem programa treninga za djecu trebaju imati u vidu slijedeće:
Ukupno vrijeme provedeno u sportskim/fizičkim aktivnostima (sport i slobodna igra) ne smije prelaziti 16 sati sedmično
Omjer organizovanih fizičkih aktivnosti (sport) i neorganizovanih (slobodna igra) ne smije prelaziti omjer 2:1
Broj sati organizovanog sporta (uključujući i treninge i takmičenje) ne smije prelaziti broj godina djeteta (dijete od 10 godina ne smije sedmično provesti više od 10 sati u organizovanim sportskim aktivnostima, uključujući i treninge i takmičenje)
Ako vas zanima kako pristupiti optimalnom dugoročnom sportskom razvoju mladih, pročitajte naš tekst na temu "Djeca i trening - 6 važnih komponenti fizičkog razvoja mladih i kada se one trebaju razvijati?
Uz to, možda će vas zanimati i par naših savjeta iz teksta "Djeca i teretana - 3 savjeta za roditelje"
Ukoliko se vaše dijete bavi sportom, pogledajte kako vam mi možemo pomoći.
